BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

BOSANSKO-PODRINJSKI KANTON GORAŽDE

KANTONALNI SUD U GORAŽDU

Broj: 45 0 P 044158 24 Gž

Goražde, 08.02.2024. godine

KANTONALNI SUD U GORAŽDU, u vijeću sastavljenom od sudija Đajić Tanje, predsjednice vijeća, Bičo Edina i Bjelović Milijane, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H.A. iz S., ul. ..., zastupanog po punomoćniku Alagić Damiru, advokatu iz Sarajeva, protiv tuženih Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, zastupanog po Kantonalnom pravobranilaštvu BPK-a Goražde, ul. 1. Slavne višegradske brigade 2a, Grada Goražde, zastupanog po Gradskom pravobranilaštvu Grada Goražda, ul. Maršala Tita 2 i JP Autoceste F BiH d.o.o. Mostar, zastupanog po zakonskom zastupniku direktoru V.E., ul...., M., radi uznemiravanja prava vlasništva, vrijednost spora 30.100,00 KM, rješavajući o žalbi tužitelja izjavljenoj na presudu Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 044158 22 P, od 27.11.2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 08.02.2024. godine, donio je

PRESUDU

Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana, presuda Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 044158 22 P, od 27.11.2023. godine, se potvrđuje.

Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i prvotuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom odbijen je tužitelj sa tužbenim zahtjevom (ispravno odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja) kojim je traženo da se utvrdi da je radnjama tuženih na izgradnji mosta na rijeci Drini, u mjestu O. u Goraždu, bez prethodno obezbijeđene saobraćajne veze između mosta i magistralnog puta Foča – Goražde, prouzrokovano uznemiravanje prava vlasništva tužitelja na nekretninama označenim kao k.č. 5493 Pašnjak 3. klase (Demirovina) u površini od 605 m² i k.č. 5494 Ostalo neplodno zemljište (Demirovina) u površini od 150 m², na način da je tužitelju onemogućeno korištenje vlastitih parcela jer se istima svakodnevno saobraća vozilima koja prelaze preko mosta, te potom prelaze preko parcela tužitelja kako bi došli do magistralnog puta, odnosno parcele tužitelja svakodnevno koriste kao jedinu saobraćajnu poveznicu i to bez saglasnosti tužitelja, te da se naloži tuženima da prestanu sa uznemiravanjem te da se ubuduće uzdrži od bilo kojeg oblika uznemiravanja prava vlasništva tužitelja i da mu  naknade troškove postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Stavom drugim izreke utvrđeno je da je tužba tužitelja od 28.03.2022. godine povučena u odnosu na trećetuženog JP Autoceste F BIH, dok je stavom trećim izreke obavezan tužitelja da prvotuženom isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 3.240,00 KM.

Tužitelj je putem punomoćnika blagovremeno izjavio žalbu na prvostepenu presudu koju pobija zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da drugostepeni sud žalbu uvaži, prvostepenu presudu preinači u pobijanom dijelu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužioca i obaveže tužene da mu nadoknade troškove postupka ili da ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak prvostepenom sudu.

U žalbi ističe da je prvostepeni sud prilikom donošenja presude povrijedio odredbe iz člana 209. tačka 8. Zakona o parničnom postupku, pri čemu je samo naveden sadržaj navedene odredbe bez navođenja na koji način je konkretno ista i povrijeđena. Iznosi sadržaj navoda iz tužbe i ocjenu pojedinačnih dokaza koji su provedeni pred prvostepenim sudom ističući da je prilikom izgradnje mosta na rijeci Drini korištena parcela tužioca broj 5493 i 5494, a koje su korištene kao prilazni put još za vrijeme postojanja visećeg mosta  koji je srušen u toku rata. Navodi da se tužitelj više puta bezuspješno obraćao tuženima sa prijedlogom da se vansudskim putem riješe imovinsko-pravni odnosi za navedene parcele, te da je tražio dostavu informacija na koji način je prostornim planom regulisan priključak mosta na magistralnu cestu. Ističe da je ukazivao na nenadležnost tuženih za donošenje odobrenja za građenje, nalazeći da je za isto nadležna Federacija BiH, pri čemu je tražio od tuženih da se pokrene postupak ukidanja izdatih dozvola. Ističe da su navodi tuženih da se ne može utvrditi kojim radnjama su tuženi uznemiravali tužitelja u korištenju prava vlasništva nekretnina u suprotnosti sa provedenim dokazima iz kojih proizlazi da su tuženi izdali saglasnost za gradnju, odnosno bili investitori i gradili objekat, čime su izvršili uznemiravanje tužitelja u pravu vlasništva predmetnih nekretnina. Ističe da je neosnovan prigovor drugotuženog o proteku roka za zaštitu smetnje posjeda, odnosno da su neosnovani prigovori nedostatka pasivne legitimacije, pozivajući se na odredbe iz člana 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i člana 86. Zakona o stvarnim pravima. Ističe da su vršenjem radnje prevoza kamiona i materijala za izgradnju mosta na rijeci Drini tuženi svojim radnjama oduzeli i uznemiravali u posjedu i otežavali vršenje faktičke vlasti tužitelja na nekretnini, to je isti ovlašten da traži uspostavu stanja koje je postojalo prije uznemiravanja ili prestanak radnji kojima se vrši uznemiravanje. Smatra da je teret dokazivanja da imaju pravo da preduzimaju radnju prolaza spornim putem na strani tuženih.

Prvotuženi je putem zakonskog zastupnika dostavio odgovor na žalbu u kojem u cijelosti osporava kao neosnovane navode žalbe, uz prijedlog da ovaj sud u cijelosti odbije žalbu tužitelja i potvrdi prvostepenu presudu.

U odgovoru na žalbu ističe da su navodi žalbe ostali na nivou okončanja glavne rasprave, te da se u istoj ne iznose prigovori koje bi se mogli ispitati u pogledu žalbe, odnosno da se isti svode na ocjenu dokaza koju je izvršio prvostepeni sud. Ističe da je tužitelj u prvostepenom postupku propustio provesti dokaze kojima dokazuje činjenice vezane na nastanak uznemiravanja prava vlasništva jer nije izvršio identifikaciju nekretnine na kojoj je nastalo uznemiravanje, odnosno nije dokazao postojanje prilaznog puta, u kojoj mjeri isti zauzima njegovu nekretninu, niti je dokazao postojanje radnji kojima ga je tuženi uznemiravao u korištenju nekretnine.

Drugotuženi nije dostavio odgovor na žalbu.

Pošto je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (Službene novine Federacije BiH, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) drugostepeni sud je zaključio slijedeće:

Žalba  nije  osnovana.

Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev da se utvrdi da su tuženi uznemirili tužitelja u korištenju prava vlasništva na nekretnini, te da im se naloži da prestanu sa bilo kakvim uznemiravanjem prava vlasništva tužitelja na predmetnim nekretninama, uz obavezu naknade troškova postupka.

Prvostepeni sud je nakon provedenog postupka našao nespornim da je tužitelj vlasnik nekretnina označenih kao k.č. 5493, pašnjak 3. klase, Demirovina, površine 605 m2 i k.č. 5494, ostalo neplodno zemljište, Demirovina, površine 150 m2, upisanih u ZK ulošku broj 299, KO .... Sud je našao spornim da li su tuženi uznemiravali tužitelja u njegovom pravu vlasništva. Sud je odbio prigovor drugotuženog o neblagovremenosti tužbe, nalazeći da pravo vlasnika na podnošenje tužbe za povrat stvari od osobe koja je u njenom posjedu i uznemiravanje prava vlasništva ne zastarijevaju, a na osnovu odredaba iz člana 126. Zakona o stvarnim pravima.

Sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je drugotuženi 2006. godine izdao urbanističku saglasnost prvotuženom kao investitoru, a za izgradnju mosta na rijeci Drini u naselju O. na parcelama broj: 5500/2, 6071 i 5500/1, KO ... i 4775, 4778 i 4779, KO ..., a naknadno i odobrenje za građenje i rješenje o upotrebi mosta od 17.07.2007. godine, pri čemu kod izgradnje mosta nije bila donešena prostorno-planska dokumentacija za predmetno područje, da je trenutno na snazi Prostorni plan BPK Goražde kojim nije detaljno razrađen način priključka mosta na magistralnu cestu. Sud je utvrdio da se tužitelj obraćao sa zahtjevom drugotuženom da otkloni nedostatke koji se odnose na njegovu nenadležnost za izdavanje navedenih dozvola, kao i da je tuženi obavijestio tužitelja da dostavi dokaze o postojanju pravnog osnova za poništenje ili ukidanje izdatih odobrenja, pozivajući se na odredbe iz člana 260. Zakona o upravnom postupku. Nesporno je da je pravosnažnom presudom Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 008893 08 P, od 18.05.2009. godine, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete nastale na predmetnim parcelama, a koji je bio usmjeren protiv prvotuženog i Hidrogradnje d.d. Sarajevo. Sud je našao da je predmetni most uknjižen kao vlasništvo Federacije BiH, odnosno da se nalazi na rijeci Drini koja je javno vodno dobro, a koji koriste stanovnici naselja O. za pješački prelaz i prelaz motornim vozila na desnu obalu rijeke Drine, dok su parcele koje su u ZU ulošku broj 52, KO ..., označene kao prilazni put i nekategorisani put upisane kao vlasništvo Grada Goražde.

Sud je našao da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, primjenom odredaba iz člana 132. Zakona o stvarnim pravima, obzirom da iz provedenih dokaza ne proizlazi da su tuženi bilo kakvim radnjama izvršili čin uznemiravanja prava vlasništva na označenim nekretninama tužitelja, obzirom da smatra da činjenica da nije obezbijeđena saobraćajna veza između mosta i magistralnog puta Foča – Goražde ne predstavlja radnju uznemiravanja prava vlasništva tužitelja. Nadalje, sud je stava da činjenica da je drugotuženi izdao urbanističku saglasnost, građevinsku dozvolu i upotrebnu dozvolu koje se odnose na druge parcele, a ne predmetne parcele tužitelja, ne predstavlja uznemiravanje prava vlasništva jer se radi o izdavanju akata u okviru zakonskih ovlaštenja drugotuženog, a čiju zakonitost nije cijenio. Ističe da su tuženi u postupku isticali da nisu poduzimali bilo kakve radnje kojima bi se uznemiravalo pravo vlasništva na nekretninama tužitelja, pri čemu je zaključio da tužitelj tužbom i nije precizirao u čemu se sastoji obustava ponašanja uznemiravanja prava vlasništva, odnosno na koji način bi se izvršila uspostava ranijeg stanja, pri čemu nije jasno kako bi se izvršila uspostava ranijeg stanja, obzirom da tužitelj iznosi da parcelu koriste građani za prelazak preko mosta kao javni put. Stoga je sud utvrdio da je osnovan prigovor tuženih o nedostatku pasivne legitimacije, obzirom da nije dokazano da su na bilo koji način uznemiravali pravo vlasništva tužitelj na predmetnim nekretninama. Sud je o troškovima postupka odlučio na osnovu odredaba iz člana 386., 387. i 396. ZPP-a.

Odredbama iz člana 132. Zakona o stvarnim pravima propisano je da ako treća osoba protupravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, on ima pravo da tužbom zahtijeva da to uznemiravanje prestane. Vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo, a pretpostavljeni vlasnik činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegovo vlasništvo kao i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlaštenja u pogledu stvari. Ukoliko tuženi tvrdi da ima pravo preduzimati radnje kojima se uznemirava vlasnik, dužan je to dokazati.

Na temelju prednjeg utvrđenja prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbe iz člana 132. Zakona o stvarnim pravima (Službene novine F BiH, broj: 66/13 i 100/13), kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, pravilno zaključujući da tužilac nije dokazao sam čin uznemiravanja vlasništva.

Žalbeni razlozi povrede odredaba parničnog postupka nisu ostvareni, obzirom da prema stanju u spisu ni u postupku kod prvostepenog suda koji je prethodio donošenju pobijane presude, kao ni u samoj presudi nije bilo i nema nedostataka iz člana 209. stav 2. tačka 2), 3), 8), 9), 12) i 13) Zakona o parničnom postupku, a na koje nedostatke drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, saglasno odredbi iz člana 221. Zakona o parničnom postupku, znači da žalbeni razlog povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren. U obrazloženju presude dati su potpuni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih je vidljivo zašto je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen. Prvostepeni sud je naveo kojim se razlozima rukovodio, odnosno koje činjenice i okolnosti je uzeo u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Pri tome je sve provedene dokaze cijenio na način propisan odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku, a što proizlazi iz analize provedenih dokaza, jer dati razlozi imaju svoju činjeničnu i pravnu osnovu u provedenim dokazima i stanju predmetnog spisa.

Neosnovan je prigovor tužitelja da je presuda donesena uz povredu odredbe iz člana 209. tačka 8. ZPP-a pri čemu nije ni naveo na koji način je prvostepeni sud istu povrijedio. Naime, tužitelj nije naveo na koga se konkretna odredba odnosi, pri čemu je prvotuženog i drugotuženog označio u tužbi koju je podnio sudu. Tužene je u toku postupka zastupalo nadležno pravobranilaštvo koje je zakonom ovlašteno za zastupanje istih, pri čemu su na ročištima bili prisutni Zamjenik kantonalnog pravobranioca, odnosno Gradski pravobranilac, a što proizlazi iz zapisnika o provedenim ročištima. Pored ovoga, nadležnost za donošenje upravnih rješenja kojima je izdata urbanistička saglasnost, odobrenje za građenje i upotrebna dozvola nije bila predmet tužbe, dok Federacija BiH i nije označena kao tužena u ovom postupku, zbog čega sud i nije imao potrebe da istu poziva u toku postupka, niti je bio dužan da utvrđuje ko je bio nadležan za donošenje predmetnih odluka, obzirom da se radi o predmetu uznemiravanja vlasništva u kojem se odlučuje isključivo o postojanju uznemiravanja i nalaže prestanak utvrđenog uznemiravanja, dok tužitelj eventualni zahtjev za utvrđivanje zakonitosti donesenih rješenja može isticati u posebnoj tužbi.

Nadalje, iz prvostepenog postupka proizilazi da je tužitelj tražio zaštitu od uznemiravanja na parceli broj 5493 Pašnjak 3. klase (Demirovina) u površini od 605 m² i k.č. 5494 Ostalo neplodno zemljište (Demirovina) u površini od 150 m², pri čemu iz ZK uloška broj 299, KO ..., proizilazi da je tužitelj upisan kao vlasnik nekretnine u dijelu 1/1. Odredbama iz člana 123. Zakona o parničnom postupku (Službene novine F BiH, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) propisano je da je svaka strana dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. U dokaznom postupku nije proveden postupak identifikacije parcela, niti je proveden uviđaj na licu mjesta čime nije ni utvrđeno gdje se nalazi prolaz prema mostu na rijeci Drini za koji tužitelj tvrdi da je napravljen kroz njegovu parcelu, a koji se svakodnevno koristi kao prilazni put mostu od strane stanovništva naselja O. 

Stoga tužitelj i nije dokazao da je uopšte došlo do uznemiravanja prava vlasništva na njegovim nekretninama na način kako je to opisano u tužbenom zahtjevu, obzirom da su tuženi prigovorili na postojanje uznemiravanja, pri čemu je tužitelj propustio dokazati da se njegova parcela upravo koristi kao prilazni put do mosta koji je izgradio prvotuženi kao investitor, a na osnovu odobrenja koja je izdao drugotuženi. Stoga je sam čin uznemiravanja ostao nedokazan, pri čemu činjenica da navedena parcela koristi kao prilazni put ukazuje na postojanje oduzimanja stvari za potrebe javnog interesa, odnosno da je izvršena faktička eksproprijacija zemljišta za javne potrebe, obzirom da tužitelj ne bi ni mogao koristiti nekretninu ako se ista već koristi kao javni put. Iz navedenog proizlazi da se na konkretan pravni odnos i ne može primijeniti odredba iz člana 132. stav 1. Zakona o stvarnim pravima jer tužilac ne bi imao pravo na zaštitu po osnovu uznemiravanja obzirom da se njegova parcela koristi kao javni put, odnosno da je došlo do oduzimanja stvari, zbog čega bi imao ovlaštenje da traži naknadu za faktičku eksproprijaciju nekretnine. Stoga se ne bi mogao provesti ni dio tužbenog zahtjeva kojim se traži da tuženi prestanu sa uznemiravanjem, te da se ubuduće uzdrže od bilo kojeg oblika uznemiravanja prava vlasništva tužitelja, obzirom da bi isti bio protivan javnom interesu.

Odluka o troškovima žalbenog postupka donesena je na osnovu člana 386. stav 2., 387. i 397. stav 2. ZPP-a, pri čemu je ovaj sud je uzeo u obzir samo troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Stoga je sud odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe obzirom da sa istom nije uspio, dok je odbio zahtjev prvotuženog za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu obzirom da isti nije bio neophodan za vođenje postupka.

Na temelju iznesenog, ovaj sud zaključuje da žalbeni razlozi zbog kojih se pobija prvostepena presuda nisu ostvareni, pa kako nisu ostvareni ni razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, prema odredbi iz člana 221. Zakona o parničnom postupku (Službene novine Federacije BiH, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), to je valjalo žalbu odbiti i presudu prvostepenog suda potvrditi, primjenom odredbe iz člana 226. navedenog Zakona.

                                                                                               Predsjednica vijeća

                                                                                                       Đajić Tanja