45 0 P 045520 24 Gz presuda.
BOSNA
I HERCEGOVINA
FEDERACIJA
BOSNE I HERCEGOVINE
BOSANSKO-PODRINJSKI
KANTON GORAŽDE
KANTONALNI
SUD U GORAŽDU
Broj:
45 0 P 045520 24 Gž
Goražde,
09.10.2024. godine
Kantonalni sud u Goraždu,
u vijeću sastavljenom od sudija: Bjelović Milijane, predsjednice vijeća, Bičo
Edina i Đajić Tanje, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica 1. G.–U.S. iz R.Nj., …,
2. M.E. iz S., ul. …, 3. K.B. iz I., ul. …, 4. D.E. iz I., ul. … i 5. I.R. iz R.,
…, koje zastupa punomoćnik Rizvanović Haris,
advokat iz Sarajeva, protiv tuženih 1. K.F. iz I., ul. …, 2.
K.J. iz I., ulica … i 3. D.J. iz V., ul. …, koje zastupaju punomoćnici Ibrahimspahić Adnan i Mušija
Semir, advokati iz Kaknja, radi utvrđenja prava na nužni nasljedni dio, vrijednost spora 1.000,00 KM, rješavajući o
žalbi tužiteljica izjavljenoj na presudu Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 045520 23 P, od 18.07.2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 09.10.2024. godine, donio je
PRESUDU
Žalba tužiteljica se odbija kao neosnovana i
presuda Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 045520 23 P, od 18.07.2024. godine, se potvrđuje.
Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljica za
naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
Presudom Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 045520 23 P, od 18.07.2024. godine, odbijen je u
cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim su tužiteljice tražile da se utvrdi da je Ugovorom o poklonu prava
na nekretninama, notarski obrađenim pod brojem: OPU-IP29/2009 od dana
02.02.2009. godine, sačinjenim između K.E. i K.I., povrijeđen nužni nasljedni
dio tužiteljica kao nasljednica prvog nasljednog reda, te da im shodno tome
pripada nužni nasljedni dio od 1/10 dijela na nekretninama koje čine ostavinsku
masu iza umrlog, a koje se sastoje od k.č. broj 663/1, zvana „Potkunjica“, u
naravi njiva 6. klase površine 3437 m2, k.č. broj 670, zvana „Okućnica“, u
naravi voćnjak 3. klase površine 2604 m2, voćnjak 4. klase površine 1617 m2,
dvorište površine 500 m2, stambena zgrada površine 103 m2, stambena zgrada
površine 58 m2 (porušeni objekat), pomoćna zgrada površine 36 m2, pomoćna
zgrada površine 24 m2, k.č. broj 671, zvana „Čair“ u naravi livada 5. klase
površine 4129 m2, pa su tužene dužne trpjeti i priznati da se tužiteljice kada
se za to steknu uslovi upišu kao suvlasnice sa po 1/10 nasljednog dijela pa se
s tim u vezi nalaže Službi za prostorno uređenje, imovinsko – pravne, geodetsko
– katastarske poslove Opštine Rogatica, da u Posjedovnom listu broj 170 za KO…
upiše kao posjednike tužiteljice sa dijelovima utvrđenim presudom, uz obavezu
da tužene tužiteljicama nadoknade troškove parničnog postupka. Obavezane su
tužiteljice da tuženim nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od
2.110,68 KM (u roku od 30 dana od dana donošenja presude).
Protiv prvostepene presude žalbu su putem
punomoćnika blagovremeno izjavile tužiteljice, zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja, kao i povrede prava iz člana 6. Evropske
konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i člana 1. Protokola I uz
Konvenciju.
U žalbi navode da je prvostepeni
sud prilikom donošenja presude povrijedio odredbe iz člana 191. Zakona o
parničnom postupku, odnosno da su izreka presude i obrazloženje nejasni,
kontradiktorni i suprotni dokazima koji su provedeni u toku postupka, da odluka
ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno ne sadrži obrazloženje o svim
navodima. Smatraju da je sud povrijedio i odredbe člana 8. ZPP-a jer nije sve
dokaze cijenio savjesno i brižljivo, pojedinačno i u vezi jedan sa drugima,
odnosno da je sud dokaze cijenio selektivno i to u obimu koji je u korist
tuženih. Smatra da je sud povrijedio i odredbe iz člana 123. i 126. ZPP-a,
odnosno da je povrijedio prava tužiteljica pogrešnom primjenom pravila o teretu
dokazivanja, obzirom da nije obrazlagao dokaze koje su predložile tužiteljice. Ističu
da je preminuli suprug tužene i tužiteljice zakonski nasljednici prvog
nasljednog reda iza umrlog K.I., te da su preminuli zaključili ugovor o poklonu
broj: OPU-IP: 29/2009, kojim je K.I. suprugu tužene K.E. poklonio nekretnine
upisane u posjedovni list broj: 1878/0, KO... . Nakon smrti K.E. vođen je
ostavinski postupak ali se tužena nikada nije upisala u posjedovni list broj
1878/0, KO ... . Smatraju da je njihovo pravo na nužni dio povrijeđeno jer
nikada nisu dobile poklon od ostavitelja, pozivajući se na odredbe iz člana 28.
i 29. Zakona o nasljeđivanju. Smatraju da im kao djeci ostavitelja, zajedno sa
poklonoprimcem, pripada pravo na nužni nasljedni dio od po 1/10, a za koji su
uskraćeni zaključenim Ugovorom o poklonu. Smatra da je sud pogrešno primijenio
materijalno pravo kada je rok zastare računao od dana zaključenja ugovora,
obzirom da tužiteljice nisu znale da je ugovor zaključen, zbog čega smatraju da
se rok početka docnje računa od dana saznanja tužiteljica za postojanje
ugovora, odnosno tek od 2023. godine, pri čemu nije uzeo u obzir da su
tužiteljice novčano pomagale porodici u održavanju predmetne nekretnine.
Smatraju da je sud povrijedio odredbe parničnog postupka jer nije dozvolio punomoćniku
tužiteljica postavljanje pitanja tužiteljicama koje se odnosi na ulaganja u
nekretninu, a koje činjenice su po ocjeni tužiteljica bitne za donošenje
odluke. Ukazuju da su saznanje za postojanje ugovora imale tek 2023. godine
kada im je zabranjen dolazak u nekretninu koja je predmet postupka.
Tužene nisu dostavile
odgovor na žalbu.
Pošto je ispitao
pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu
člana 221. Zakona o parničnom postupku (Službene novine Federacije BiH, broj
53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) drugostepeni sud je zaključio slijedeće:
Žalba nije osnovana.
Predmet spora je
tužbeni zahtjev tužiteljica da se utvrdi da je Ugovorom o poklonu broj:
OPU-IP:29/2009 povrijeđen njihov nužni nasljedni dio, kao i da se isti utvrdi i
odredi upis prava na nekretninama upisanim u posjedovni list broj: 178/0, KO ....
Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je nesporno da
je pred notarom Đuliman Kemalom, dana 02.02.2009. godine, zaključen Ugovor o
poklonu broj OPU-IP:29/2009 kojim je K.I., otac tužiteljica, poklonio svom sinu
K.E. nekretnine upisane u posjedovni list broj: 178/0, KO ..., da su nakon
smrti K.E., koji je umro 24.08.2021. godine, istog naslijedile supruga K.F. sa dijelom ¾ i
mldb. kćerka K.J., koje se nisu upisale kao posjednice poklonjenih nekretnina,
koje se još uvijek vode na ime K.E.. Nesporno je da je K.I. preminuo dana
31.03.2016. godine. Iz izjava tužiteljica M.E. i I.R. proizlazi da su o poklonu
saznale 2023. godine, dok iz iskaza tuženih K.F. i D.J. proizlazi da je njihov
svekar, odnosno otac, upoznao sve kćerke o namjeri da sinu pokloni nekretnine
prije nego je zaključen ugovor o poklonu, te da se iste nisu protivile istom,
niti su tražile bilo kakav dio nekretnine. Sud u toku dokaznog postupka nije
dozvolio tužiteljicama da odgovore na pitanje koje se odnosi na održavanje
nekretnina koje su predmet spora, nalazeći da se ne radi o bitnom pitanju za
donošenje odluke, a na osnovu odredaba iz člana 100. stav 1. ZPP-a.
Sud je prilikom donošenja odluke primijenio odredbe
iz člana 43. i 44. Zakona o nasljeđivanju (Službene
novine FBiH, broj: 80/14) nalazeći da je ugovor o poklonu zaključen dana
02.02.2009. godine, kao i da je poklonodavac preminuo dana 31.03.2016. godine.
Sud je našao da su tužiteljice propustile objektivni rok za podnošenje tužbe,
koja je podnesena dana 30.03.2023. godine, propisan članom 44. Zakona o
nasljeđivanju, odnosno rok od tri godine od smrti ostavitelja u kojem se moglo
tražiti vraćanje poklona zbog povrede nužnog nasljednog dijela, nalazeći da za
odluku suda nije bitno kada su tužiteljice saznale da je poklon učinjen. Stoga
je sud usvojio prigovor zastare koji su istakle tužene, zaključio da je
nastupila zastara prava na traženje smanjenja i vraćanja poklona, zbog čega je
tužbeni zahtjev odbio, pri čemu se pozvao na odluku Ustavnog suda BiH, broj:
AP-6680/18. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu odredaba iz
člana 383. i 386. ZPP-a.
Žalbeni razlozi povrede odredaba parničnog
postupka nisu ostvareni, obzirom da prema stanju u spisu ni u postupku kod
prvostepenog suda koji je prethodio donošenju pobijane presude, kao ni u samoj
presudi nije bilo i nema nedostataka iz člana 209. stav 2. tačka 2), 3), 8),
9), 12) i 13) Zakona o parničnom postupku, a na koje nedostatke drugostepeni
sud pazi po službenoj dužnosti, saglasno odredbi iz člana
221. Zakona o parničnom postupku. U
obrazloženju presude dati su potpuni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih je
vidljivo zašto je tužbeni zahtjev tužiteljica odbijen. Prvostepeni sud je naveo
kojim se razlozima rukovodio, odnosno koje činjenice i okolnosti je uzeo u
obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu, pri čemu je sve provedene
dokaze cijenio na način propisan odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku, a što proizlazi iz analize provedenih dokaza, jer
dati razlozi imaju svoju činjeničnu i pravnu osnovu u provedenim dokazima i
stanju predmetnog spisa, tako da nije osnovan žalbeni prigovor povrede odredaba
iz člana 191. ZPP-a.
Neosnovan je i
žalbeni razlog pogrešno i
nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostepeni sud i po
ocjeni ovog suda pravilno utvrdio odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari,
obzirom da je tokom postupka
proveo sve dokaze predložene po strankama,
te na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza u skladu sa članom
8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku donio pravilnu odluku,
pri čemu
činjenično utvrđenje na kojem je temeljena prvostepena presuda, u odnosu na
ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, nije dovedeno u sumnju niti žalbenim
navodima tužiteljica, obzirom da se svi navodi žalbe svode na drugačiju ocjenu
izvedenih dokaza od ocjene suda, što u konačnici strankama nije dozvoljeno,
obzirom da je za ocjenu izvedenih dokaza jedino nadležan sud u skladu sa
odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku.
Neosnovan je
prigovor tužiteljica da sud prilikom donošenja odluke nije uzeo u obzir dokaze
koji idu u njihovu korist, odnosno da je presuda donesena isključivo na osnovu
dokaza tuženih. Naime, odredbama iz člana 43. Zakona o nasljeđivanju propisano je
da smanjenje raspolaganja testamentom, ugovorom o
nasljeđivanju i vraćanje poklona kojim je povrijeđen nužni dio mogu tražiti
samo nužni nasljednici. Odredbama člana 44. istog zakona propisano je da se smanjenje
raspolaganja testamentom može tražiti u roku tri godine od proglašenja
testamenta, a raspolaganje ugovorom o nasljeđivanju i vraćanje poklona u roku
tri godine od ostaviteljeve smrti, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom
proglašenju za umrlog, odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt postalo
pravomoćno. Iz navedenog proizlazi da su tužiteljice kao nužne nasljednice iza
K.I. vezane rokom za podnošenje tužbe kojom se traži smanjenje raspolaganja
pravnim poslom za slučaj smrti i vraćanje poklona, a koji predstavlja
objektivni rok i računa se od momenta njegove smrti. Kako je prvostepeni sud
utvrdio da je K.I. preminuo dana 31.03.2016. godine, to rok za podnošenje tužbe
počinje teći narednog dana i ističe dana 01.04.2019. godine. Kako je tužba
podnesena dana 30.03.2023. godine, to znači da je ista podnesena protekom objektivno
propisanog roka od tri godine, na koji nikako ne utiče neki subjektivni rok koji bi bio vezan za saznanje
nužnih nasljednika o ugovoru o poklonu. Stoga je neosnovan zaključak
tužiteljica da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i primijenio
materijalno pravo jer prilikom odluke o tužbenom zahtjevu nije uzeo u obzir
kada je došlo do subjektivnog saznanja tužiteljica o postojanju ugovora o
poklonu kojim je njihov prednik raspolagao svojom imovinom. Kako je protekom
roka od tri godine od dana smrti prednika tužiteljica prestalo pravo nasljednika
da traže vraćanje poklona radi zadovoljavanja nužnog nasljednog dijela, to na
odluku suda nisu mogli uticati ni dokazi koje su provele tužiteljice, zbog čega
sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka, obzirom da je ispravno utvrdio
činjenice od kojih zavisi odluka suda.
Odluka o troškovima
žalbenog postupka donesena je na osnovu člana 386. stav 2., 387. i 397. stav 2.
Zakona o parničnom postupku. Prilikom
odlučivanja o troškovima postupka, ovaj sud je uzeo u obzir samo troškove koji
su bili potrebni za vođenje parnice, zbog čega je odbio
zahtjev tužiteljica za naknadu troškova sastava žalbe obzirom da sa istom nisu
uspjele.
Po ocjeni ovog suda
prvostepeni sud je imao činjenični i pravni osnov kada je odlučio kao u izreci
prvostepene presude te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje
pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega je sud našao da ne postoje razlozi zbog
kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, pa je
žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio, a na osnovu odredaba
člana 226. Zakona o parničnom postupku.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Bjelović
Milijana