• logo
  • osnovna stranica
  • Kantonalni sud u Goraždu

    Idi na sadržaj
    BosanskiHrvatskiSrpskiСрпскиEnglish

    45 0 P 045520 24 Gz presuda.

    18.12.2024.

    BOSNA I HERCEGOVINA

    FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

    BOSANSKO-PODRINJSKI KANTON GORAŽDE

    KANTONALNI SUD U GORAŽDU

    Broj: 45 0 P 045520 24 Gž

    Goražde, 09.10.2024. godine

     

    Kantonalni sud u Goraždu, u vijeću sastavljenom od sudija: Bjelović Milijane, predsjednice vijeća, Bičo Edina i Đajić Tanje, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica 1. G.–U.S. iz R.Nj., …, 2. M.E. iz S., ul. …, 3. K.B. iz I., ul. …, 4. D.E. iz I., ul. … i 5. I.R. iz R., …, koje zastupa punomoćnik Rizvanović Haris, advokat iz Sarajeva, protiv tuženih 1. K.F. iz I., ul. …, 2. K.J. iz I., ulica … i 3. D.J. iz V., ul. …, koje zastupaju punomoćnici Ibrahimspahić Adnan i Mušija Semir, advokati iz Kaknja, radi utvrđenja prava na nužni nasljedni dio, vrijednost spora 1.000,00 KM, rješavajući o žalbi tužiteljica izjavljenoj na presudu Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 045520 23 P, od 18.07.2024. godine, u  sjednici vijeća  održanoj dana 09.10.2024. godine, donio je

     

    PRESUDU

               

    Žalba tužiteljica se odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 045520 23 P, od 18.07.2024. godine, se potvrđuje.

     

    Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljica za naknadu troškova žalbenog postupka.

     

    Obrazloženje

     

    Presudom Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 045520 23 P, od 18.07.2024. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim su tužiteljice tražile da se utvrdi da je Ugovorom o poklonu prava na nekretninama, notarski obrađenim pod brojem: OPU-IP29/2009 od dana 02.02.2009. godine, sačinjenim između K.E. i K.I., povrijeđen nužni nasljedni dio tužiteljica kao nasljednica prvog nasljednog reda, te da im shodno tome pripada nužni nasljedni dio od 1/10 dijela na nekretninama koje čine ostavinsku masu iza umrlog, a koje se sastoje od k.č. broj 663/1, zvana „Potkunjica“, u naravi njiva 6. klase površine 3437 m2, k.č. broj 670, zvana „Okućnica“, u naravi voćnjak 3. klase površine 2604 m2, voćnjak 4. klase površine 1617 m2, dvorište površine 500 m2, stambena zgrada površine 103 m2, stambena zgrada površine 58 m2 (porušeni objekat), pomoćna zgrada površine 36 m2, pomoćna zgrada površine 24 m2, k.č. broj 671, zvana „Čair“ u naravi livada 5. klase površine 4129 m2, pa su tužene dužne trpjeti i priznati da se tužiteljice kada se za to steknu uslovi upišu kao suvlasnice sa po 1/10 nasljednog dijela pa se s tim u vezi nalaže Službi za prostorno uređenje, imovinsko – pravne, geodetsko – katastarske poslove Opštine Rogatica, da u Posjedovnom listu broj 170 za KO… upiše kao posjednike tužiteljice sa dijelovima utvrđenim presudom, uz obavezu da tužene tužiteljicama nadoknade troškove parničnog postupka. Obavezane su tužiteljice da tuženim nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.110,68 KM (u roku od 30 dana od dana donošenja presude).

     

    Protiv prvostepene presude žalbu su putem punomoćnika blagovremeno izjavile tužiteljice, zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i povrede prava iz člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i člana 1. Protokola I uz Konvenciju.  

     

    U žalbi navode da je prvostepeni sud prilikom donošenja presude povrijedio odredbe iz člana 191. Zakona o parničnom postupku, odnosno da su izreka presude i obrazloženje nejasni, kontradiktorni i suprotni dokazima koji su provedeni u toku postupka, da odluka ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno ne sadrži obrazloženje o svim navodima. Smatraju da je sud povrijedio i odredbe člana 8. ZPP-a jer nije sve dokaze cijenio savjesno i brižljivo, pojedinačno i u vezi jedan sa drugima, odnosno da je sud dokaze cijenio selektivno i to u obimu koji je u korist tuženih. Smatra da je sud povrijedio i odredbe iz člana 123. i 126. ZPP-a, odnosno da je povrijedio prava tužiteljica pogrešnom primjenom pravila o teretu dokazivanja, obzirom da nije obrazlagao dokaze koje su predložile tužiteljice. Ističu da je preminuli suprug tužene i tužiteljice zakonski nasljednici prvog nasljednog reda iza umrlog K.I., te da su preminuli zaključili ugovor o poklonu broj: OPU-IP: 29/2009, kojim je K.I. suprugu tužene K.E. poklonio nekretnine upisane u posjedovni list broj: 1878/0, KO... . Nakon smrti K.E. vođen je ostavinski postupak ali se tužena nikada nije upisala u posjedovni list broj 1878/0, KO ... . Smatraju da je njihovo pravo na nužni dio povrijeđeno jer nikada nisu dobile poklon od ostavitelja, pozivajući se na odredbe iz člana 28. i 29. Zakona o nasljeđivanju. Smatraju da im kao djeci ostavitelja, zajedno sa poklonoprimcem, pripada pravo na nužni nasljedni dio od po 1/10, a za koji su uskraćeni zaključenim Ugovorom o poklonu. Smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je rok zastare računao od dana zaključenja ugovora, obzirom da tužiteljice nisu znale da je ugovor zaključen, zbog čega smatraju da se rok početka docnje računa od dana saznanja tužiteljica za postojanje ugovora, odnosno tek od 2023. godine, pri čemu nije uzeo u obzir da su tužiteljice novčano pomagale porodici u održavanju predmetne nekretnine. Smatraju da je sud povrijedio odredbe parničnog postupka jer nije dozvolio punomoćniku tužiteljica postavljanje pitanja tužiteljicama koje se odnosi na ulaganja u nekretninu, a koje činjenice su po ocjeni tužiteljica bitne za donošenje odluke. Ukazuju da su saznanje za postojanje ugovora imale tek 2023. godine kada im je zabranjen dolazak u nekretninu koja je predmet postupka.

     

    Tužene nisu dostavile odgovor na žalbu.

     

    Pošto je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (Službene novine Federacije BiH, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) drugostepeni sud je zaključio slijedeće:

     

    Žalba nije osnovana.

     

    Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljica da se utvrdi da je Ugovorom o poklonu broj: OPU-IP:29/2009 povrijeđen njihov nužni nasljedni dio, kao i da se isti utvrdi i odredi upis prava na nekretninama upisanim u posjedovni list broj: 178/0, KO ....

     

    Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je nesporno da je pred notarom Đuliman Kemalom, dana 02.02.2009. godine, zaključen Ugovor o poklonu broj OPU-IP:29/2009 kojim je K.I., otac tužiteljica, poklonio svom sinu K.E. nekretnine upisane u posjedovni list broj: 178/0, KO ..., da su nakon smrti K.E., koji je umro 24.08.2021. godine,  istog naslijedile supruga K.F. sa dijelom ¾ i mldb. kćerka K.J., koje se nisu upisale kao posjednice poklonjenih nekretnina, koje se još uvijek vode na ime K.E.. Nesporno je da je K.I. preminuo dana 31.03.2016. godine. Iz izjava tužiteljica M.E. i I.R. proizlazi da su o poklonu saznale 2023. godine, dok iz iskaza tuženih K.F. i D.J. proizlazi da je njihov svekar, odnosno otac, upoznao sve kćerke o namjeri da sinu pokloni nekretnine prije nego je zaključen ugovor o poklonu, te da se iste nisu protivile istom, niti su tražile bilo kakav dio nekretnine. Sud u toku dokaznog postupka nije dozvolio tužiteljicama da odgovore na pitanje koje se odnosi na održavanje nekretnina koje su predmet spora, nalazeći da se ne radi o bitnom pitanju za donošenje odluke, a na osnovu odredaba iz člana 100. stav 1. ZPP-a.

     

    Sud je prilikom donošenja odluke primijenio odredbe iz člana 43. i 44. Zakona o nasljeđivanju (Službene novine FBiH, broj: 80/14) nalazeći da je ugovor o poklonu zaključen dana 02.02.2009. godine, kao i da je poklonodavac preminuo dana 31.03.2016. godine. Sud je našao da su tužiteljice propustile objektivni rok za podnošenje tužbe, koja je podnesena dana 30.03.2023. godine, propisan članom 44. Zakona o nasljeđivanju, odnosno rok od tri godine od smrti ostavitelja u kojem se moglo tražiti vraćanje poklona zbog povrede nužnog nasljednog dijela, nalazeći da za odluku suda nije bitno kada su tužiteljice saznale da je poklon učinjen. Stoga je sud usvojio prigovor zastare koji su istakle tužene, zaključio da je nastupila zastara prava na traženje smanjenja i vraćanja poklona, zbog čega je tužbeni zahtjev odbio, pri čemu se pozvao na odluku Ustavnog suda BiH, broj: AP-6680/18. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu odredaba iz člana 383. i 386. ZPP-a.

     

    Žalbeni razlozi povrede odredaba parničnog postupka nisu ostvareni, obzirom da prema stanju u spisu ni u postupku kod prvostepenog suda koji je prethodio donošenju pobijane presude, kao ni u samoj presudi nije bilo i nema nedostataka iz člana 209. stav 2. tačka 2), 3), 8), 9), 12) i 13) Zakona o parničnom postupku, a na koje nedostatke drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, saglasno odredbi iz člana 221. Zakona o parničnom postupku. U obrazloženju presude dati su potpuni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih je vidljivo zašto je tužbeni zahtjev tužiteljica odbijen. Prvostepeni sud je naveo kojim se razlozima rukovodio, odnosno koje činjenice i okolnosti je uzeo u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu, pri čemu je sve provedene dokaze cijenio na način propisan odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku, a što proizlazi iz analize provedenih dokaza, jer dati razlozi imaju svoju činjeničnu i pravnu osnovu u provedenim dokazima i stanju predmetnog spisa, tako da nije osnovan žalbeni prigovor povrede odredaba iz člana 191. ZPP-a.

     

    Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostepeni sud i po ocjeni ovog suda pravilno utvrdio odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari, obzirom da je tokom postupka proveo sve dokaze predložene po strankama, te na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza u skladu sa članom 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku donio pravilnu odluku, pri čemu činjenično utvrđenje na kojem je temeljena prvostepena presuda, u odnosu na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, nije dovedeno u sumnju niti žalbenim navodima tužiteljica, obzirom da se svi navodi žalbe svode na drugačiju ocjenu izvedenih dokaza od ocjene suda, što u konačnici strankama nije dozvoljeno, obzirom da je za ocjenu izvedenih dokaza jedino nadležan sud u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku.

     

    Neosnovan je prigovor tužiteljica da sud prilikom donošenja odluke nije uzeo u obzir dokaze koji idu u njihovu korist, odnosno da je presuda donesena isključivo na osnovu dokaza tuženih. Naime, odredbama iz člana 43. Zakona o nasljeđivanju propisano je da smanjenje raspolaganja testamentom, ugovorom o nasljeđivanju i vraćanje poklona kojim je povrijeđen nužni dio mogu tražiti samo nužni nasljednici. Odredbama člana 44. istog zakona propisano je da se smanjenje raspolaganja testamentom može tražiti u roku tri godine od proglašenja testamenta, a raspolaganje ugovorom o nasljeđivanju i vraćanje poklona u roku tri godine od ostaviteljeve smrti, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt postalo pravomoćno. Iz navedenog proizlazi da su tužiteljice kao nužne nasljednice iza K.I. vezane rokom za podnošenje tužbe kojom se traži smanjenje raspolaganja pravnim poslom za slučaj smrti i vraćanje poklona, a koji predstavlja objektivni rok i računa se od momenta njegove smrti. Kako je prvostepeni sud utvrdio da je K.I. preminuo dana 31.03.2016. godine, to rok za podnošenje tužbe počinje teći narednog dana i ističe dana 01.04.2019. godine. Kako je tužba podnesena dana 30.03.2023. godine, to znači da je ista podnesena protekom objektivno propisanog roka od tri godine, na koji nikako ne utiče neki  subjektivni rok koji bi bio vezan za saznanje nužnih nasljednika o ugovoru o poklonu. Stoga je neosnovan zaključak tužiteljica da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo jer prilikom odluke o tužbenom zahtjevu nije uzeo u obzir kada je došlo do subjektivnog saznanja tužiteljica o postojanju ugovora o poklonu kojim je njihov prednik raspolagao svojom imovinom. Kako je protekom roka od tri godine od dana smrti prednika tužiteljica prestalo pravo nasljednika da traže vraćanje poklona radi zadovoljavanja nužnog nasljednog dijela, to na odluku suda nisu mogli uticati ni dokazi koje su provele tužiteljice, zbog čega sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka, obzirom da je ispravno utvrdio činjenice od kojih zavisi odluka suda.

     

    Odluka o troškovima žalbenog postupka donesena je na osnovu člana 386. stav 2., 387. i 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka, ovaj sud je uzeo u obzir samo troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, zbog čega je odbio zahtjev tužiteljica za naknadu troškova sastava žalbe obzirom da sa istom nisu uspjele.

     

    Po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je imao činjenični i pravni osnov kada je odlučio kao u izreci prvostepene presude te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega je sud našao da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, pa je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio, a na osnovu odredaba člana 226. Zakona o parničnom postupku.

     

                                                                                                   PREDSJEDNICA  VIJEĆA

     

                                                                                                           Bjelović Milijana

     

    Prikazana vijest je na:
    6 PREGLEDA
    Kopirano
    Povratak na vrh

    45 0 P 045520 24 Gz presuda.

    18.12.2024.

    BOSNA I HERCEGOVINA

    FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

    BOSANSKO-PODRINJSKI KANTON GORAŽDE

    KANTONALNI SUD U GORAŽDU

    Broj: 45 0 P 045520 24 Gž

    Goražde, 09.10.2024. godine

     

    Kantonalni sud u Goraždu, u vijeću sastavljenom od sudija: Bjelović Milijane, predsjednice vijeća, Bičo Edina i Đajić Tanje, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica 1. G.–U.S. iz R.Nj., …, 2. M.E. iz S., ul. …, 3. K.B. iz I., ul. …, 4. D.E. iz I., ul. … i 5. I.R. iz R., …, koje zastupa punomoćnik Rizvanović Haris, advokat iz Sarajeva, protiv tuženih 1. K.F. iz I., ul. …, 2. K.J. iz I., ulica … i 3. D.J. iz V., ul. …, koje zastupaju punomoćnici Ibrahimspahić Adnan i Mušija Semir, advokati iz Kaknja, radi utvrđenja prava na nužni nasljedni dio, vrijednost spora 1.000,00 KM, rješavajući o žalbi tužiteljica izjavljenoj na presudu Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 045520 23 P, od 18.07.2024. godine, u  sjednici vijeća  održanoj dana 09.10.2024. godine, donio je

     

    PRESUDU

               

    Žalba tužiteljica se odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 045520 23 P, od 18.07.2024. godine, se potvrđuje.

     

    Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljica za naknadu troškova žalbenog postupka.

     

    Obrazloženje

     

    Presudom Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 045520 23 P, od 18.07.2024. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim su tužiteljice tražile da se utvrdi da je Ugovorom o poklonu prava na nekretninama, notarski obrađenim pod brojem: OPU-IP29/2009 od dana 02.02.2009. godine, sačinjenim između K.E. i K.I., povrijeđen nužni nasljedni dio tužiteljica kao nasljednica prvog nasljednog reda, te da im shodno tome pripada nužni nasljedni dio od 1/10 dijela na nekretninama koje čine ostavinsku masu iza umrlog, a koje se sastoje od k.č. broj 663/1, zvana „Potkunjica“, u naravi njiva 6. klase površine 3437 m2, k.č. broj 670, zvana „Okućnica“, u naravi voćnjak 3. klase površine 2604 m2, voćnjak 4. klase površine 1617 m2, dvorište površine 500 m2, stambena zgrada površine 103 m2, stambena zgrada površine 58 m2 (porušeni objekat), pomoćna zgrada površine 36 m2, pomoćna zgrada površine 24 m2, k.č. broj 671, zvana „Čair“ u naravi livada 5. klase površine 4129 m2, pa su tužene dužne trpjeti i priznati da se tužiteljice kada se za to steknu uslovi upišu kao suvlasnice sa po 1/10 nasljednog dijela pa se s tim u vezi nalaže Službi za prostorno uređenje, imovinsko – pravne, geodetsko – katastarske poslove Opštine Rogatica, da u Posjedovnom listu broj 170 za KO… upiše kao posjednike tužiteljice sa dijelovima utvrđenim presudom, uz obavezu da tužene tužiteljicama nadoknade troškove parničnog postupka. Obavezane su tužiteljice da tuženim nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.110,68 KM (u roku od 30 dana od dana donošenja presude).

     

    Protiv prvostepene presude žalbu su putem punomoćnika blagovremeno izjavile tužiteljice, zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i povrede prava iz člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i člana 1. Protokola I uz Konvenciju.  

     

    U žalbi navode da je prvostepeni sud prilikom donošenja presude povrijedio odredbe iz člana 191. Zakona o parničnom postupku, odnosno da su izreka presude i obrazloženje nejasni, kontradiktorni i suprotni dokazima koji su provedeni u toku postupka, da odluka ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno ne sadrži obrazloženje o svim navodima. Smatraju da je sud povrijedio i odredbe člana 8. ZPP-a jer nije sve dokaze cijenio savjesno i brižljivo, pojedinačno i u vezi jedan sa drugima, odnosno da je sud dokaze cijenio selektivno i to u obimu koji je u korist tuženih. Smatra da je sud povrijedio i odredbe iz člana 123. i 126. ZPP-a, odnosno da je povrijedio prava tužiteljica pogrešnom primjenom pravila o teretu dokazivanja, obzirom da nije obrazlagao dokaze koje su predložile tužiteljice. Ističu da je preminuli suprug tužene i tužiteljice zakonski nasljednici prvog nasljednog reda iza umrlog K.I., te da su preminuli zaključili ugovor o poklonu broj: OPU-IP: 29/2009, kojim je K.I. suprugu tužene K.E. poklonio nekretnine upisane u posjedovni list broj: 1878/0, KO... . Nakon smrti K.E. vođen je ostavinski postupak ali se tužena nikada nije upisala u posjedovni list broj 1878/0, KO ... . Smatraju da je njihovo pravo na nužni dio povrijeđeno jer nikada nisu dobile poklon od ostavitelja, pozivajući se na odredbe iz člana 28. i 29. Zakona o nasljeđivanju. Smatraju da im kao djeci ostavitelja, zajedno sa poklonoprimcem, pripada pravo na nužni nasljedni dio od po 1/10, a za koji su uskraćeni zaključenim Ugovorom o poklonu. Smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je rok zastare računao od dana zaključenja ugovora, obzirom da tužiteljice nisu znale da je ugovor zaključen, zbog čega smatraju da se rok početka docnje računa od dana saznanja tužiteljica za postojanje ugovora, odnosno tek od 2023. godine, pri čemu nije uzeo u obzir da su tužiteljice novčano pomagale porodici u održavanju predmetne nekretnine. Smatraju da je sud povrijedio odredbe parničnog postupka jer nije dozvolio punomoćniku tužiteljica postavljanje pitanja tužiteljicama koje se odnosi na ulaganja u nekretninu, a koje činjenice su po ocjeni tužiteljica bitne za donošenje odluke. Ukazuju da su saznanje za postojanje ugovora imale tek 2023. godine kada im je zabranjen dolazak u nekretninu koja je predmet postupka.

     

    Tužene nisu dostavile odgovor na žalbu.

     

    Pošto je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (Službene novine Federacije BiH, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) drugostepeni sud je zaključio slijedeće:

     

    Žalba nije osnovana.

     

    Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljica da se utvrdi da je Ugovorom o poklonu broj: OPU-IP:29/2009 povrijeđen njihov nužni nasljedni dio, kao i da se isti utvrdi i odredi upis prava na nekretninama upisanim u posjedovni list broj: 178/0, KO ....

     

    Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je nesporno da je pred notarom Đuliman Kemalom, dana 02.02.2009. godine, zaključen Ugovor o poklonu broj OPU-IP:29/2009 kojim je K.I., otac tužiteljica, poklonio svom sinu K.E. nekretnine upisane u posjedovni list broj: 178/0, KO ..., da su nakon smrti K.E., koji je umro 24.08.2021. godine,  istog naslijedile supruga K.F. sa dijelom ¾ i mldb. kćerka K.J., koje se nisu upisale kao posjednice poklonjenih nekretnina, koje se još uvijek vode na ime K.E.. Nesporno je da je K.I. preminuo dana 31.03.2016. godine. Iz izjava tužiteljica M.E. i I.R. proizlazi da su o poklonu saznale 2023. godine, dok iz iskaza tuženih K.F. i D.J. proizlazi da je njihov svekar, odnosno otac, upoznao sve kćerke o namjeri da sinu pokloni nekretnine prije nego je zaključen ugovor o poklonu, te da se iste nisu protivile istom, niti su tražile bilo kakav dio nekretnine. Sud u toku dokaznog postupka nije dozvolio tužiteljicama da odgovore na pitanje koje se odnosi na održavanje nekretnina koje su predmet spora, nalazeći da se ne radi o bitnom pitanju za donošenje odluke, a na osnovu odredaba iz člana 100. stav 1. ZPP-a.

     

    Sud je prilikom donošenja odluke primijenio odredbe iz člana 43. i 44. Zakona o nasljeđivanju (Službene novine FBiH, broj: 80/14) nalazeći da je ugovor o poklonu zaključen dana 02.02.2009. godine, kao i da je poklonodavac preminuo dana 31.03.2016. godine. Sud je našao da su tužiteljice propustile objektivni rok za podnošenje tužbe, koja je podnesena dana 30.03.2023. godine, propisan članom 44. Zakona o nasljeđivanju, odnosno rok od tri godine od smrti ostavitelja u kojem se moglo tražiti vraćanje poklona zbog povrede nužnog nasljednog dijela, nalazeći da za odluku suda nije bitno kada su tužiteljice saznale da je poklon učinjen. Stoga je sud usvojio prigovor zastare koji su istakle tužene, zaključio da je nastupila zastara prava na traženje smanjenja i vraćanja poklona, zbog čega je tužbeni zahtjev odbio, pri čemu se pozvao na odluku Ustavnog suda BiH, broj: AP-6680/18. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu odredaba iz člana 383. i 386. ZPP-a.

     

    Žalbeni razlozi povrede odredaba parničnog postupka nisu ostvareni, obzirom da prema stanju u spisu ni u postupku kod prvostepenog suda koji je prethodio donošenju pobijane presude, kao ni u samoj presudi nije bilo i nema nedostataka iz člana 209. stav 2. tačka 2), 3), 8), 9), 12) i 13) Zakona o parničnom postupku, a na koje nedostatke drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, saglasno odredbi iz člana 221. Zakona o parničnom postupku. U obrazloženju presude dati su potpuni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih je vidljivo zašto je tužbeni zahtjev tužiteljica odbijen. Prvostepeni sud je naveo kojim se razlozima rukovodio, odnosno koje činjenice i okolnosti je uzeo u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu, pri čemu je sve provedene dokaze cijenio na način propisan odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku, a što proizlazi iz analize provedenih dokaza, jer dati razlozi imaju svoju činjeničnu i pravnu osnovu u provedenim dokazima i stanju predmetnog spisa, tako da nije osnovan žalbeni prigovor povrede odredaba iz člana 191. ZPP-a.

     

    Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostepeni sud i po ocjeni ovog suda pravilno utvrdio odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari, obzirom da je tokom postupka proveo sve dokaze predložene po strankama, te na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza u skladu sa članom 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku donio pravilnu odluku, pri čemu činjenično utvrđenje na kojem je temeljena prvostepena presuda, u odnosu na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, nije dovedeno u sumnju niti žalbenim navodima tužiteljica, obzirom da se svi navodi žalbe svode na drugačiju ocjenu izvedenih dokaza od ocjene suda, što u konačnici strankama nije dozvoljeno, obzirom da je za ocjenu izvedenih dokaza jedino nadležan sud u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku.

     

    Neosnovan je prigovor tužiteljica da sud prilikom donošenja odluke nije uzeo u obzir dokaze koji idu u njihovu korist, odnosno da je presuda donesena isključivo na osnovu dokaza tuženih. Naime, odredbama iz člana 43. Zakona o nasljeđivanju propisano je da smanjenje raspolaganja testamentom, ugovorom o nasljeđivanju i vraćanje poklona kojim je povrijeđen nužni dio mogu tražiti samo nužni nasljednici. Odredbama člana 44. istog zakona propisano je da se smanjenje raspolaganja testamentom može tražiti u roku tri godine od proglašenja testamenta, a raspolaganje ugovorom o nasljeđivanju i vraćanje poklona u roku tri godine od ostaviteljeve smrti, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt postalo pravomoćno. Iz navedenog proizlazi da su tužiteljice kao nužne nasljednice iza K.I. vezane rokom za podnošenje tužbe kojom se traži smanjenje raspolaganja pravnim poslom za slučaj smrti i vraćanje poklona, a koji predstavlja objektivni rok i računa se od momenta njegove smrti. Kako je prvostepeni sud utvrdio da je K.I. preminuo dana 31.03.2016. godine, to rok za podnošenje tužbe počinje teći narednog dana i ističe dana 01.04.2019. godine. Kako je tužba podnesena dana 30.03.2023. godine, to znači da je ista podnesena protekom objektivno propisanog roka od tri godine, na koji nikako ne utiče neki  subjektivni rok koji bi bio vezan za saznanje nužnih nasljednika o ugovoru o poklonu. Stoga je neosnovan zaključak tužiteljica da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo jer prilikom odluke o tužbenom zahtjevu nije uzeo u obzir kada je došlo do subjektivnog saznanja tužiteljica o postojanju ugovora o poklonu kojim je njihov prednik raspolagao svojom imovinom. Kako je protekom roka od tri godine od dana smrti prednika tužiteljica prestalo pravo nasljednika da traže vraćanje poklona radi zadovoljavanja nužnog nasljednog dijela, to na odluku suda nisu mogli uticati ni dokazi koje su provele tužiteljice, zbog čega sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka, obzirom da je ispravno utvrdio činjenice od kojih zavisi odluka suda.

     

    Odluka o troškovima žalbenog postupka donesena je na osnovu člana 386. stav 2., 387. i 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka, ovaj sud je uzeo u obzir samo troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, zbog čega je odbio zahtjev tužiteljica za naknadu troškova sastava žalbe obzirom da sa istom nisu uspjele.

     

    Po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je imao činjenični i pravni osnov kada je odlučio kao u izreci prvostepene presude te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega je sud našao da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, pa je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio, a na osnovu odredaba člana 226. Zakona o parničnom postupku.

     

                                                                                                   PREDSJEDNICA  VIJEĆA

     

                                                                                                           Bjelović Milijana